Wake Up please...
Mrzim kad povrijedim one ljude koje volim. Ponekad, jednostavno, u sekundi upropastim sve. Čitav niz dana ispunjen osmjesima uništim zbog 5 nepromišljenih, brzopleto izrečenih rečenica. U mom životu, nažalost, ima mnogo takvih dana. Poslije nekih pola sata, kada se smire strasti, osjećam se tako bijedno. Jadno. Patetično. Ironično. Sama sebi pokušavam objasniti svoje postupke, mada uvijek shvatim da adekvatnog objašnjenja nema. Ništa, ali ništa nije vrijedno konflikta sa najmilijima. I džaba poslije grižnja savjest kada ne možete vratiti jednu jedinu riječ. I kakve koristi od toga što zapravo ne mislimo ono što smo rekli u momentu "impulsa"...pfffff.... šta je sa mnom? Zašto gazim ono što se ne smije gaziti?! Čemu to?! Pravo pitanje- pogrešan trenutak.
Ma koliko mislila da ću sve to moći ponijeti na svojim leđima, sa pretpostavkom da sam dovoljno jaka, posustajem. Odustajem. Jednostavno mi se ne da. Previše je riječi izrečenih, dana provedenih da bi se tek tako bacili kao pero iako su sa njim pisane najljepše stranice. Znam da nije uredu toliko se sjećati onih puteva kojima smo već prošli ali nemam volje za one puteve koji me čekaju. Kako da vratim sjaj u očima svojim kada me tvoji koraci još uvijek prate? 
Pokušavam tako često spoznati svoje srce i otkriti šta to ono ljubomorno čuva i od mene, i od drugih koji hoće bez uspjeha u njegovom ružičnjaku ostvariti svoje snove. Prilazim mu tiho, mudro, i riječima blagim ,...ali uzalud, samo šuti tvrdoglavo. Ni treptajem jednim neće pokazati da je spremno bez uslova odobriti da mirisne ruže iz njegovog ružičnjaka sad ne mogu mirisati... 
Evo me nakon relativno dugog perioda. Obaveze su mi oduzimale strašno mnogo vremena, tako da nisam stigla uređivati ovaj moj skromni blog. Baš sam se maloprije zapitala koliko je bitno da znaš šta želiš od određene situacije? Mislim da je to jako bitno. Definitivno je krajnje zbunjujuće kada ti neko šalje apsolutno zbunjujuće signale i taman kada pomisliš da je "to" u pitanju shvatiš da jeste ali samo u tvojoj glavi. Ne mislim samo na ljubav, mislim općenito. Stvarno je nekada teško "pročitati" ljude. Ne sviđaju mi se osobe koje vole zbuniti. Volim da znam na čemu sam, kako stoje stvari. Kakogod, ovo vrijeme stvarno čudno djeluje na čovjeka. Najlakše je okriviti vrijeme ako si neraspoložen, ali stvarno mislim da to ima neke veze. Ponekad bih cijeli dan prespavala. Jedva čekam da obasja Sunce ovu našu baštu. :) 
Hej. Stani tu. Osvrni se. Nasred cvjetnog polja ugledat ćeš bujni život proljeća. Umiri svoju narav i čut ćeš pjesme i govor miliona tek rođenih sućušnih bića, čut ćeš njihovu radost za životom i zelenilom prirode. Pogledaj dušom svojom: vidjet ćeš da sve što živi raduje se proljeću. 
Gledaš me skriveno, tajanstveno, osjećajno, znatiželjno, sa osmijehom. Gledaš, gledaš, gledaš i ništa. Ne želiš da primjetim to. Ja tebe gledam iz prikrajka. Gledam, gledam, gledam i ništa. Tražim odgovore ne nepostavljena pitanja u okeanu misli. Kako znati šta se skriva u srcima? Kako znati? 
Zašto živimo u vrtlogu? U prolazu? Zašto žurimo? Kuda? Zašto se više ne osvrćemo? Čemu to? Trčimo kroz život i propuštamo toliko stvari samo iz straha da ih ne propustimo. Smiješno. Toliko pobjeda, toliko poraza... Proživljavamo svašta nešta. Ali neke se stvari jednostavno moraju dogoditi. Kad naš ego biva povrijeđen, bolujemo. I tu glavnu ulogu imamo mi. Normalno. Svako u svom životu ima glavnu ulogu. Mi smo junaci naših priča. Zar ne bi bilo lakše sagledati život iz druge perspektive? Razmisliti na drugi način. Svi smo nekad izgubljeni. Ali, ne zaboravimo! Čovjek treba da se izgubi da bi pronašao samog sebe. Eto, ponekad sjednem i razmišljam. Razmišljam o svemu. Sigurno bi nam bilo lakše kad bi shvatili da čak i osoba koju poznajemo i izgleda stvarno stabilno u svakom pogledu zapravo ima svoju drugu stranu. Onu o kojoj ne razmišljamo- slabosti. To je ono što ne vidimo ali treba znati da postoji. Hoću reći da se svako bori na neki samo njemu svojstven način. Svako od nas probija led. Lakše će ti biti kada spoznaš da nisi jedini koji pati u ovom ili onom trenutku; da ljudi imaju i gorih problema a ipak su sretniji od nas jer su zdravi i imaju šta jesti; da se nosiš sasvim dobro sa svojim izazovima... Izazov? Šta za vas konkretno predstavlja izazov? Da li je to onda kada misliš da je sve veće od tebe? Da li smo svjesni da određeni zadaci, prilike i sl. nisu sami od sebe izazovi, već da mi, formiramo virtualnu listu stvari za koje mislimo da smo 100% sposobni da ih uradimo i one koje nismo. E, to predstavlja izazov. Zato pazite šta stavljate na listu izazova! Kad god me nešto muči zatvorim oči zamislim sive oblake koje predstavljaju moje izazove i probleme, kažem sebi da to nije jače od mene, puhnem i oni jednostavno nestanu. I da! Podsjetim se po hiljaditi put da se SVAKO BORI NA NEKI SVOJ NAČIN. 
"Od danas zaboravimo na juče. Od danas gledajmo u sutra. Jednom moramo reći da nazad ne možemo ići. Zaboravljali smo valjda zbog tuge, koja nas laže i vara da tok ide naprijed, da ništa, ništa se ne vraća nazad. Kad bi sve gledalo prošlost i zbog nje tugom ispunjeno bilo, onda ne bi bilo sreće i radosti za sutra . Grane nikad ne tuguju zbog listova koji su ih napustili već se istinski raduju novom proljeću i zelenilu koje će im snagu uliti i uvjerenje ojačati , da su još mlade i života pune!" 
Možda očekuješ da ti otkrijem tajnu. Ja šutim. Ne mogu ništa reći. Ne mogu jer bojim se otkriti ti svoje slabosti. Jednostavno se plašim. Čega? Ne znam. Zašto želiš znati više? Ne očekuj ništa od mene. Ne zamaraj se bez veze. Ja sam već umorna ptica. Ne da mi se letjeti više. Najradije bih sklopila krila jer, previše sam puta ranjena bila... 
"Hoću
uprkos svemu
da živim.
Nek se ruše
mostovi
i slapovi
huče i pucaju sante
i bijesne oluje.
U meni život
nastavit će
živjeti." 
